KOSOVO ON-LINE
Tema:

STATUS KOSOVA



Autori:

Vojislav Kosstunica
Hashim Tachi




Vojislav Kosstunica

Pre nego ssto se pozabavimo pitanjem buducheg pravnog statusa Kosova, moramo se osvrnuti na sadassnji, stvarni status Kosova, taccnije recceno na sadassnje stanje ljudskih prava na Kosovu. U poslednjih desetak godina medjunarodna zajednica, zapravo SAD, problem Kosova posmatrala je iskljuccivo kroz prizmu ljudskih prava. Premda se problem ljudskih prava, odnosno njihovih povreda, na razliccite naccine ispoljavao u prethodnoj Jugoslaviji, i kada je recc o individualnim i kada je recc o kolektivnim pravima, americcki zvaniccnici su taj problem videli samo na Kosovu i iskljuccivo kada je recc o Albancima.

Poslednji americcki ambasador u Beogradu Voren Zimerman je ccak tvrdio, u proleche 1992, da je "od raspada Sovjetskog Saveza, kosovski problem najtezzi problem ljudskih prava u Evropi". Po izbijanju poslednje velike albanske pobune na Kosovu 1998. zvaniccni Vassington poccinje da govori o "vissoj fazi" povrede ljudskih prava kosovskih Albanaca, koja se, navodno, ispoljava kroz humanitarnu katastrofu i genocid. Time je, posle odbijanja delegacije Srbije da prihvati ultimativni sporazum u Rambujeu, "opravdano" bombardovanje Srbije i dolazak medjunarodnih misija na Kosovo, Kfora i Unmika.

Izvesstaji raznih medjunarodnih organizacija krajem prossle i poccetkom ove godine (UN, OEBS, Hjuman rajts vocc) pokazali su, medjutim, da su i najgori predjassnji primeri povreda ljudskih prava na Kosovu, kojih je, nesumnjivo, bilo, kao u svakoj autoritarnoj drzzavi, zanemarljivi u odnosu na stanje nastalo posle bombardovanja Srbije i dolaska civilne i bezbednosne medjunarodne misije na Kosovo.

Formalno najmerodavniji da opisse stanje ljudskih prava na Kosovu, specijalni izvestilac UN za ljudska prava u bivssoj Jugoslaviji Jirzzi Dinstbir zakljuccio je da Unmik i Kfor na Kosovu "nisu ostvarili nijedan od postavljenih ciljeva" i da je situacija u pokrajini samo pogorssana. On je takodje konstatovao da, premda je na Kosovu prisutna prelazna administracija UN, realnu vlast vrsse zvaniccno, ali ne i susstinski demilitarizovana OVK i mafija, kao i da se tamo ne radi ni o kakvoj osveti, vech je na delu organizovana politika etnicckog ccisschenja Srba i celokupnog nealbanskog zzivlja koju kreiraju i sprovode albanski ekstremisti.

Sve to upuchuje na zakljuccak da natovska vazdussna intervencija i dolazak trupa na Kosovo ne predstavljaju, kako je to govorio americcki predsednik Bil Klinton, pravedan i potreban rat, vech sasvim nepravedan i nepotreban rat. Da bi sve to prikrili, americcka vlada i UN na Kosovu se ponassaju kao da stvarnost Kosova nije tragiccna, vech idiliccna, pa pripremaju popis stanovnisstva i lokalne izbore, ccinechi sve da se, za razliku od albanskih izbeglica, srpske izbeglice ne vrate na Kosovo, a da se zzivot preostalim Srbima na Kosovu na razne naccine uccini do te mere nepodnossljivim da i oni Kosovo napuste. Sve to potvrdjuje da Amerikanci i NATO nisu dossli na Kosovo zbog ljudskih prava, vech zbog toga ssto su uvereni da im sila kojom raspolazzu daje pravo na civilno i vojno prisustvo na Kosovu, kao stratesski vazznom delu juzznog Balkana.

Ako sledimo tu logiku, jasno je da bi to njihovo prisustvo bilo bezbednije ako na Kosovu ne bi bilo Srba. Uostalom, i Madlen Olbrajt sada govori da je zamisao o multietnicckom Kosovu neostvarljiva. Mozzda je sa tog stanovissta nezavisnost Kosova pravo ressenje, u prilog ccemu, s jedne strane, govore listom svi predstavnici kosovskih Albanaca, od "umerenog" Ibrahima Rugove do "neumerenog" Hassima Tachija, ma koliko da su obe kvalifikacije relativne i deo iste politiccke igre. Nije sluccajno da su s tim saglasni i mnogi americcki zvaniccnici, ukljuccujuchi i ambasadora SAD u UN Riccarda Holbruka.

Problem je, medjutim, u tome ssto je ideja o nezavisnom Kosovu samo drugo ime za Veliku Albaniju, a to je ono ssto nestabilnost na Balkanu mozze ucciniti znatno vechom od sadassnje nestabilnosti koja sasvim odgovara Vassingtonu i pomochu koje on obezbedjuje svoje prisustvo i interese i u raznim drugim delovima sveta.

SSta u svetlosti svih ovih ccinjenica o buduchem statusu Kosova kazuje rezolucija 1244 Saveta bezbednosti? Ta rezolucija je dobar primer americckog pravnog novogovora, koji omoguchava da razne strane u jednom medjunarodnom dokumentu vide ono ssto im odgovara, a da poslednja recc u njegovom tumaccenju pripadne opunomochenicima vrhovnog arbitra iz Vassingtona, zvao se on Karlos Vestendorp, Volfgang Petricc ili Bernar Kussner.

U tekstu rezolucije 1244 i njena dva aneksa govori se tako o "znaccajnoj samoupravi za Kosovo" i o "posstovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta SRJ", ali uz posstovanje Sporazuma iz Rambujea. Zavrssni deo Sporazuma iz Rambujea sadrzzi, kao ssto je poznato, sledechu odredbu: "Tri godine od stupanja ovog Sporazuma na snagu biche sazvana medjunarodna konferencija koja che utvrditi mehanizam za konaccno ressenje statusa Kosova, na osnovu volje naroda, missljenja relevantnih vlasti, napora koje su ulozzile sve strane u pogledu primene ovog Sporazuma, i Zavrssnog dokumenta iz Helsinkija, i koja che obaviti sveobuhvatnu procenu primene ovog Sporazuma i razmotriti predloge svake strane u pogledu preduzimanja dodatnih mera."

Recc je o modelu arbitrazze kakva je primenjena u sluccaju Brcckog, ali ovoga puta ne u vidu malobrojne, trocclane komisije, vech u vidu medjunarodne konferencije, na kojoj bi odluccujuchu recc trebalo da imaju Sjedinjene Drzzave i njihovi evropski saputnici.

SSto se ticce dokumenta koji se naziva "Sporazum iz Rambujea" treba imati na umu da Srbija na njega nije dala saglasnost, pa ne mozze biti ni recci o sporazumu ili ugovoru. Pored toga, ovim tobozznjim sporazumom direktno se krsse odredbe 51. i 52. Beccke konvencije o ugovornom pravu iz 1980, po kojima je pravno nisstav svaki ugovor sklopljen pod prinudom, ssto vazzi i za akt iz Rambujea, za koji se od Srbije occekivalo da ga potpisse pod pretnjom bombardovanja. O tome svedocci poznata "diplomatska" poruka americckog drzzavnog sekretara Madlen Olbrajt: "Ako pregovori propadnu zbog toga ssto bi Srbi rekli ne, onda chemo ih bombardovati, a ako Albanci odbiju da se saglase, mi visse nechemo mochi da ih pomazzemo i presechi chemo im svaku pomoch koju dobijaju spolja."

Jasno je zbog svega ovoga da se ressenje buducheg statusa Kosova za svakoga ko i malo drzzi do prava mora trazziti u okvirima onoga ssto je predvidjeno Rezolucijom 1244, a to je suverenitet i teritorijalni integritet SRJ i znaccajna samouprava Kosova. Dakle, ressenje se mora trazziti u okviru Srbije i SRJ. To je prvo, a sve je ostalo drugo.

Da tvorci Sporazuma iz Rambujea i vinovnici protivpravnog i zloccinacckog bombardovanja Srbije mogu potpuno proizvoljno posegnuti za drugim ressenjima visse je nego nesporno. Utoliko se ni pitanje buducheg statusa Kosova ne mozze svesti na srpsko, odnosno na albansko pitanje. To je, zapravo, pitanje koliko u medjunarodnom pravu joss ima prava. To je pitanje izbora izmedju tradicionalnog, legalisticckog i legalnog shvatanja prava i ovog novog, nasilnicckog shvatanja prava, kakvo se danas neguje u Vassingtonu, Briselu, Londonu i drugde diljem Evrope. Zato ovde i nije recc toliko o buduchem statusu Kosova, koliko o buduchem statusu prava.

(Autor je predsednik Demokratske stranke Srbije)





Hashim Tachi

Kosovo se posle rata nalazi na raskrsshcu. Bila bi gresska ako bi se proces transformacije usporio, ali i njegovo ubrzavanje, u suprotnosti sa politickom voljom gradana Kosova, moze ugroziti krhku stabilnost Kosova. Zato, kao najprihvatljivije ressenje za albanske interese, interese medjunarodne zajednice, interese Srba i drugih manjina jeste privremeno uredjenje politickog statusa Kosova, koji bi sluzzio kao sredstvo za ostvarivanje konacnog stremljenja gradjana Kosova.

Prelazno ressenje politickog statusa ne treba da se shvati kao magiccni sstap za ressavanje nagomilanih probleme i pre rata, vec samo kao nuznost politickog kompromisa sva tri isprepletena interesa koji bi doprineli izgradnji medjusobnog poverenja gradjana Kosova. Istovremeno, preko regulisanja privremenog politickog statusa moze poceti izgradnja stvarnih lokalnih institucija zakonodavne, izvrssne i sudske vlasti cije je odsustvo stvaralo mogucnost za pojavlivanje elemenata anarhije i nasilja.

Institucionalni vakum doveo je Kosovo i medjunarodnu zajednicu u nezavidnu situaciju jer se ne zna gde pocinje odgovornost gradjana Kosova a gde medjunarodnih mehanizama na Kosovu. Upravo zbog toga jeste potrebno da se stvaraju politicki preduslovi za izgradnju pravnog i izvssnog sistema, na osnovu koga che posleratno Kosovo dobiti svoju embrionalnu formu.

Takav moj stav opozicija u Srbiji treba da shvati kao indikaciju za menjanje svojih stavova o Kosovu, ako zeli da se distancira od antialbanske Milossevicheve politike. U protivnom, ne samo Srbi sa Kosova, vec i srpska opozicija, postace zarobljenik jednog propalog koncepta. Privremeni status je cinjenica da je Srbija konacno udaljena sa Kosova zbog genocidnog rezima, dok srpska opozicija, ako posstuje pravo gradjana Kosova za nezavisnost, ima velike ssanse da postane deo demokratske snage sa perspektivom.

Privremeno definisanje politickog statusa stvarache elementarne mehanizme za izgradnju i sigurnost Kosova. Takvo ressenje sadrzzache s jedne strane - mogushnost sastavljanja i realizaciju zakona o registraciju stanovnisstva i o odrzavanju vissepartijskih slobodnih izbora, i, s druge strane - stvarache formalne uslove za sigurnost i stabilnost Kosova bez cega se ne mogu ocekivati ni ozbiljne investicije a niti demokratizacija politicckih odnosa, posebno medju razlicitim nacionalnostima..

Razume se da privremeni status nije u skladu sa voljom gradjana za nezavisnost Kosova, ali je najbolja alternativa od nastavka situacije bez ikakvog statusa. Jer Rezolucija 1244 UN ostavlja prostor za razne interpretacije koje se zloupotrebljavaju u zavisnosti od strana i ugrozenog interesa. Tako da mi trenutno imamo zatvorene mikrozone medjusobno i prema drugim delovima Kosova, ssto nije u interesu onih koji bi trebalo da ostvare Rezoluciju 1244 UN - Srba koji zive u tim mikrozonama ali i Albanaca koji zahtevaju slobodnu cirkulaciju u skladu sa Rezolucijom i svojim politickim i nacionalnim interesom.

(Autor je predsednik Partije demokratskog progresa i kopredsednik Privremenog administrativnog vecha Kosova)

Aprila 2.000.