KOSOVO ON-LINE
Tema:

KOSOVSKI RAT - POCCETAK NOVOG VEKA



Autori:

Aleksa Djilas
Arben Dzzaferi




Aleksa Djilas

U utorak 23. marta, oko jedanaest i trideset uvecce, Havijer Solana, generalni sekretar NATO-a, dao je ovlasschenje vojnoj komandi da zapoccne bombardovanje Jugoslavije. Occekivao sam da che radi vecheg zastrassivanja bombe odmah pocceti da padaju, i to u velikom broju. Ali, general Vesli Klark, vrhovni komandant saveza u Evropi, saccekao je do sledeche vecceri; po svoj prilici zbog otpravnika poslova americcke ambasade koji joss nije bio napustio Beograd.

Odmah posle Solaninog govora, prijatelj s kojim sam gledao televiziju i ja otissli smo do njegove kuche da saopsstimo vest njegovoj supruzi. Ali, kada smo stigli, ona je spavala. Odluccili smo ipak da je probudimo, smatrajuchi da che nam manje zameriti ssto smo joj prekinuli san, nego ako je ne obavestimo. Ne bi, takodje, valjalo ni da bude potpuno zateccena ako bombe poccnu da tresste.

CCim je, bunovna, ussla u dnevnu sobu, pomislio sam: "Kada je zaspala, bio je mir, a kada se probudila - rat. I to rat kojim zapoccinje dvadeset prvi vek." Obuzela me snazzno osechanje da sam svedok necceg novog, da se preda mnom i pred ccitavim ccoveccanstvom po prvi put ukazuju istorijske sile koje che oblikovati buduchnost.

Istoriccari dele vekove na duge i kratke. Devetnaesti je pocceo vech 1789. godine s Francuskom revolucijom (ili, mozzda, 1775. s Americckom), a zavrssio s Prvim svetskim ratom; dvadeseti je pocceo tek 1917. s Oktobarskom revolucijom, i zavrssio za mnogo manje od sto godina - 1989. s padom Berlinskog zida. A ako dvadeset prvi stvarno poccinje s napadom NATO-a na Jugoslaviju, onda onih deset godina izmedju 1989. i 1999. ne pripadaju ni jednom veku. Mozzda ta decenija, puna praznih nada o mirnom i skladnom svetu posle hladnog rata, i ne zasluzzuje bolje.

Istorijski vekovi, za razliku od onih u kalendaru, imaju kljuccne dogadjaje i drusstvene procese: devetnaesti - uspon burzzoazije, liberalizam, klasnu borbu, imperijalizam; dvadeseti - svetske ratove, komunizam i fassizam, oslobodjenje kolonija.

Kako che onda izgledati vek koji je pocceo? Mada sam ccvrsto uveren da je on vech tu, nije mi lako da ga opissem. Kao da je u Jugoslaviju sa krstarechim raketama i avionima NATO-a, umesto joss nerodjenog veka, uleteo njegov duh - nedodirljiv, neccujan, neuhvatljiv. Mogu se nazreti tek njegovi obrisi.

Jedan od njih je da je americcko javno mnjenje mnogo manje ccoveccno nego ssto se pretpostavljalo. Poznavaoci su pre ovog rata tvrdili da bi se ono pobunilo protiv svakog bombardovanja u kome bi bilo mnogo civilnih zzrtava (recimo - visse od sto), pogotovo ako su iz evropske zemlje koja ne ugrozzava americcke vitalne interese. Dok ovo pissem, poccinje deseta nedelja bombardovanja, a civilnih zzrtava u Jugoslaviji je blizu hiljadu i petsto. Mada americcko javno mnjenje nije ravnodussno, a nisu ni mediji, ipak nema vechih protesta.

Istovremeno, Sjedinjene Americcke Drzzave, koje che i u prvih nekoliko decenija novog veka biti jedina supersila, brinu se visse nego ikada ranije za bezbednost svojih vojnika i zzele da pobede bez ikakvih zzrtava. Kada su tri americcka vojnika zarobljeni i, kroz nekoliko nedelja, oslobodjeni, americcki mediji su im poklanjali neuporedivo visse pazznje nego svakodnevnim pogibijama desetina srpskih i albanskih civila. Americcko zalaganje za ljudska prava u ccitavom svetu, mnogima che izgledati licemerno zbog njihovog naccina ratovanja u kome zzivoti Amerikanaca vrede mnogo visse od zzivota drugih.

Da bi izbegle vazdussne napade kao ssto je ovaj NATO-a na Jugoslaviju, mnoge zemlje che u buduchnosti povechati svoje vojne budzzete. Posebno che ssiroke ruke biti pri kupovini ili proizvodnji protiv-avionskih raketa a, znajuchi osetljivost Amerike i drugih zapadnih zemalja na vlastite ljudske zzrtve, razvijache i oruzzja koja mogu da ubiju mnogo vojnika i civila - na prvom mestu rakete srednjeg i dugog dometa s biohemijskim ili nuklearnim punjenjem. Trka u naoruzzanju biche, dakle, jedna od najupadljivijih pojava poccetka dvadeset prvog veka.

U jednom razgovoru punom obostranih pretnji, Hrusscov je rekao Kenediju: "Siromah se ne boji pozzara." To nije bilo sasvim taccno, jer su se Rusi plassili nuklearnog rata, mada manje od Amerikanaca. Sadassnji ogromni strah Amerike i zapadnih zemalja od vlastitih ljudskih zzrtava ucciniche da mnoge manje snazzne zemlje budu ravnopravne s njima, posebno ukoliko im te zemlje ne ugrozzavaju vitalne interese.

U zemljama NATO-a, predsednici drzzava i vlada, ministri spoljnih poslova i odbrane, diplomate i generali, tvrde da ovo nije rat, vech "humanitarna intervencija" vodjena da bi se posstovala ljudska prava i prava manjima, a u ime nacionalne, verske i kulturne tolerancije. Oni ccesto dodaju da imaju najveche posstovanje za Srbe i srpsku kulturu - predsednik Klinton je ccak rekao da su Srbi "veliki narod Evrope".

Istovremeno, nema naroda o kome se na Zapadu, od Drugog svetskog rata do danas, pisalo s tolikom mrzznjom kao o Srbima. Kao da je u zapadnoj kulturi dosslo do potpunog preokreta i umesto "politiccke korektnosti" vracha se ono ssto sociolozi nazivaju "esencijalisticcko missljenje" - posmatraju politike nekog naroda kao posledice nizze vrednosti njegove kulture ili, ccak, izraza njegove zle prirode. Takav pristup politici "onih drugih" bio je ccest u Evropi pred Prvi i Drugi svetski rat. Dok oslusskujemo huk veka koji nam se priblizzava, moramo se zapitati: Ko che biti sledecha zzrtva ovakvog naccina missljenja? Neche li zapadni narodi pocceti i jedni o drugima tako da govore?

Pre bombardovanja Srbija je bila industrijska zemja, sada je to znatno manje, a kada se rat zavrssi, mozzda che biti pretezzno poljoprivredna. Mnogi kvalifikovani radnici iz Kragujevca, Valjeva, Novog Sada, CCaccka, Nissa i drugih tessko porussenih industrijskih gradova vrachaju se na selo da rade na zemlji. Da li che Amerika i NATO i u buduchnosti potccinjavati narode russechi njihovu industriju?

Kada je "nevidljivi" americcki bombarder B-2, vredan preko dve milijarde dolara i koji poleche iskljuccivo iz baze u Misuriju, pogodio s nekoliko bombi kinesku ambasadu u Beogradu, bio je to sa stanovissta medjunarodnog prava napad Amerike na kinesku teritoriju. Kina je i do tada s velikom zabrinutosschu pratila bombardovanje Jugoslavije. Za njega ne postoji ovlasschenje Saveta bezbednosti i suprotno je povelji Ujedinjenih nacija, Zavrssnom aktu Helsinsske konferencije iz 1975. godine i mnogim drugim medjunarodnim ugovorima, pa je Kina smatrala da se stvara presedan na osnovu koga che jednom biti dovedeni u pitanje njen suverenitet i teritorijalni integritet.

Posle napada na ambasadu, rat NATO-a protiv Jugoslavije postao je glavna tema kineskih medija i kineske spoljne politike. Istoccnoazijske zemlje zanimale su se za Evropu prvenstveno kao za veliko trzzisste. Sada najvecha od njih, Kina, ulazi zbog rata i u evropsku politiku.

Od osnivanja NATO-a 1949. godine, raspolozzenje protiv tog saveza nikada u svetu nije bilo tako veliko kao danas, dok antiamericcko raspolozzenje podsecha na ono iz vremena Vijetnamskog rata. Doista, velika vechina ccoveccanstva je protiv bombardovanja Jugoslavije. To potvrdjuju istrazzivanja javnog mnenja u Ukrajini, Rusiji, Kini, Indiji i Japanu, ccitavoj Latinskoj Americi, vechina drzzava subsaharske Afrike, ccak i mnogim muslimanskim (Egiptu, Iraku, Iranu, Siriji, na primer), kao i u vechini zemalja severa, juga i istoka Evrope.

Za vreme svog trecheg premijerskog mandata Margaret Taccer je ponekad za sebe govorila "mi". Toni Bler sada proglassava stavove svoje i americcke vlade za stavove "medjunarodne zajednice". Sliccna ohola bezobzirnost mozze se primetiti i u drugim zemljama NATO-a. Ne treba sumnjati da che ona jaccati u narednom veku, kao i da che nailaziti na sve vechi otpor u svetu.

Prvi put od vremena Rimske imperije Zapad je ujedinjen pod vodjstvom jedne sile - Sjedinjenih Americckih Drzzava. Ta sila je toliko snazznija od ostalih zapadnih zemalja - kako vojno, tako i privredno i politiccki - da nijednoj od njih ne pada ni na pamet da joj bude rival, a zbog njene hegemonije one ne mogu ni medjusobno da se sukobe. Ali, zapadne zemje ujedinjene pod Amerikom vecha su pretnja ostatku sveta, nego ssto su to ikada ranije bile.

(Autor je sociolog i politiccki komentator iz Beograda)



Arben Dzzaferi



Krajem osamdesetih godina istoccna kriza isturila je u prvi plan novu klasu politiccara, koji su zzestoko najavili svoju trku za novi vrli svet, nove intelelektualce, zakichene aurom disidenata koji su nas, fanaticcno ubedjeni u svoju kompetentnost, vodili u tajne sfere geostratesskih interesa, nove kreatore sladunjave nade u bolji zzivot, nove novinare, kriminalce, aparatccike, sve u svemu nove skorojeviche. U tom zahuktalom naletu nije bilo mesta za kriticcko razmissljanje oko posledica russenja bilo kakvog sistema vrednosti, o kompetentnosti novih nosilaca istorijskog procese za izgradnju novog sveta.

Krajem osamdesetih svi su bili poletni, puni nade, samopouzdanja, ubedjenosti u sopstvene teze, istine, predskazanja, vrednosti. Krajem devedesetih svi ti vodicci ka novom svetu, i ne samo oni, vech i vechina pasivnih i aktivnih intelektualaca i raznih obradjivacca javnog mnenja, osechaju se umornim, skrhanim pod teretom sumnje, brige i zebnje za svoj identitet i tako, izgubljenim integritetom, demisionarani, depersonalizirani, izigrani od vesstog vodecheg maga pokussavaju da se okrenu sebi, svojoj porodici, liccnoj sudbini, sebiccno gajechi u svojoj intimi nadu da che bar oni biti spasseni. Oni ccak nemaju snagu da se naljute na Vodecheg Maga, koji che im na kraju puta bezazleno rechi: vi ste me naterali na to! On, koji je oduvek imao pravo i tad che biti u pravu. U snovima nema gresske.

Sada, posle kraha velikog pohoda, dolazi vreme nelagodnosti prema prosslosti, poletnosti, mobilizaciji, velikim projektima, sada dolazi vreme za ne talasaj", " ne budi ljubopitliv" i "veruj u ccudo". Jedino oni koji nisu bili utuvuli sebi u glavu da su nosioci, komentatori ili delovi neke od velikih misija, osechaju se lagodnim, naravno u svojoj egzistencijalnoj dimenziji.

No, pitanje je da li je ta poletna generacija krajem osamdesetih imala pravu predstavu o tome ssta se zapravo dessava na istorijskoj sceni, da li je imala misiju kako su tassto zamissljali i da li su mogli da budu globalni faktori s obzirom na ccinjinicu da su globalni faktori demonstrirali njihov interes i prisustvo u njihovim prostorima. Dati izjavu za CNN, biti na CNN, BBC, sresti velike politiccare, novinare itd. ne znacci istovremeno postichi globalni cilj; to je jedino novina u liccnoj biografiji. Te novine u liccnoj biografiji raznih anonimusa, ili pak lokalnih, provincijalnih autoriteta prikazane, u tom, preko issccassenosti, uzletu prema globalizaciji, kao opssto dobro, kao ccinjenica o globalnoj ulozi novih poletaraca. Posredi je banalno nerazumevanje, istovetno kao kod naturssccika u Felinijevim filmovima, koji su zamissljali da su veliki glumci, a ne potrossni materijal za jednokratnu upotrebu u rukama pravog kreatora.

Ta energija osamdesetih, za misionarstvo, za vizionarstvo, za bavljenje globalnim problemima bilo je karakteristiccno za mentalitet jugoslovenskih javnih delatnika, a srpska gresska je bila u tome ssto oni ovo nisu shvatili kao snobovsku pozu vecc kao projekt koji treba realizovati. Srpski politiccari su govorili o velikoj uroti Zapada protiv njih, o tajnoj Zelenoj transferzali, o stvaranju Trecheg ili Ccetvrtog Rajha, o vodeccoj ulozi Srba u obnovi Vizanta, o Srbiji kao Bastionu koji che spreccavati prodor katoliccanstva ka Istoku(" Vatican- satanic state", izvikivali su demonstranti), islama ka Zapadu i na kraju ovog uzleta prema samopozvanoj globalizaciji nudili Rusima da zapoccnu trechi svetski rat sa trulim Zapadom koji se drznuo da napadne slovenstvo. Posredi je bila fatalna gresska u proceni: niti su Srbi imali realnu ponudu za globalizaciju, niti je bilo napadnuto slovenstvo, vecc je bio kazznjen drznik koji se poigravao ssibicom u barutani.

Ova fiksaciona tendencija za globalnom ulogom je jugoslovenski sindrom koji se stvarao za vreme faraonske vladavine Tita. Njegovi epigoni samo su reciklirali tu fiksaciju za globalnost. U vreme kada su drugi pocceli da se globalizuju preko svoje realne finansijske, tehnolosske, vojne, kulturne itd. ponude u medjunarodnom trzzisstu, Tito je blefirao sa nesvrstanim pokretom. Od te lazzne ponude za globalnu rolu danas su ostale samo bledi snimci o glamuroznim putovanjima Marssala u snezzno beloj uniformi po zemljama trecheg sveta.

Istorijske stranputice traju duzze i narodi koji nemaju zrele, nezavisne nauccne i druge institucije, lako podlozzni za manipulaciju, ne uvidjaju pravovromeno gressku u istorijskom kursu. Gresske se skupo plachaju. Na Kosovu se zapravo placha ceh za velike gresske jedne generacije, koja je, nastavljajuchi tu umisslenost komunista za globalnom ulogom Jugoslavije pokussala da se odupre uspostavljanju sataniziranog Novog Poretka, zapravo demokratizaciji, trzzissnoj ekonomiji, posstovanju ljudskih prava i medjunaradnog prava.

Milossevich nije uspeo ni da pretvori Jugoslaviju u nekakav bastion, osim u svoj sopstven, ni da uplassi svet globalizacijom albanske stvari. Nije se raspala ni SSpanija zbog Baska, ni Amerika zbog Hispanika, ni Australija zbog Aboridzzina, ili druge zemlje koje su bile na spisku zasstrassuchih predskazanja Milossevicheve propagande. Konaccno, nije izbio trechi svetski rat, niti se raspala Evropska zajednica ili pak NATO. Raspala se Jugoslavija. Umesto da inicira veliki razdor u globalnim interesima, Milossevich se samo opekao, i tragiccno osvestio o njihovoj snazi. Albanci su, svojim nesalomljivim otporom, zapravo bili katalizatori procesa stvarne globalizacije ovih prostora. Njihovo prihvatanje trpnje i odbijanje Milossevicha dovelo je NATO u ove prostore, zapravo standarde zapadne civilizacije, od ccega che svi imati koristi.

Preko rata na Kosovu, preko patnje Albanaca, otvara se put za evropezaciju Balkana. Milossevich je slomljen, on ne mozze da se odupre ovom procesu. Ali igra sa globalizacijom che se nastaviti na intelektualnom planu. Vech se naziru tendencije da se kosovska kriza objasni nekakvom globalnom urotom, sad ne toliko protiv Srba koliko protiv evropljana, Rusa, Kineza itd. To otvara jednu drugu opasnost, jedan moralan problem: izbegavanje suoccenja sa zloccinom. Ako postoji globalna urota, onda niko nije kriv za zloccin. Svi zloccinci su bili izvrssiteli globalne volje. Zloccinac postaje ekstrasubjekt koji ne zna ssta ccini, vech je nateran da to ccini. Time se lagodno amnestira zlodelo.

Onako kako su razdragano protestirali "targetisti" na mostovima po Srbiji, nesvesni da u njihovo ime neki Srbin nekom Albancu secce glavu, satire celu porodicu, drugi ubija trogodissnje dete, trechi siluje devojccicu, a ubedjeni da se bore protiv velikih zlih duhova, isto tako che neki postratovski intelektualci razdragano, oholo, ciniccno ponuditi teoriju za begstvo od suoccavanja sa zloccinom koji je ccinjen u njihovo ime, za amnestiranje od odgovornosti i od potrebe za jasno distanciranje od te duhovne matrice koji je legitimirao zloccin.

(Autor je lider Demokratske partije Albanaca u Makedoniji)