"Mozze li Kosovo postati Republika?" Na tu provokaciju, u ljeto 1981. godine, nakon studentskih demonstracija u Prisstini, odgovorio sam: "Mozzda chemo svi mi biti samo igraccke u neccijim jaccim rukama".

Ovo ne isticcem kao svoju proroccku vrlinu. Nijesam tada znao da che se desiti sve ovo ssto nam se danas dessava, ali sam znao da che Kosovo, nakon Titove smrti, za jedne biti sa visskom prava, a za druge obespravljeno. Znao sam da su jacci oni koji misle da Kosovo ima "vissak prava" i da neche birati sredstva da bi taj vissak ukinuli. Ali sam, takodje znao, da che drugi ucciniti sve da se tome opiru i da zaokruzze svoja legitimna prava. Neko ko je jacci i od jednih i od drugih, u ime ccovjeccnosti, imache ssansu da nametne svoja pravila igre.

I bi tako. Raspad bivsse Jugoslavije krenuo je na Kosovu. Pokrenuo ga je velikosrpski nacionalizam dolaskom na vlast u Srbiji gospodina Slobodana Milossevicha. Ja sam bio u Prisstini kada su srbijanske tenkovske cevi, uperene na pokrajinsko skupsstinsko zdanje, ukinule autonomiju Kosova iz 1974. godine. Ustav koji je obezbjedio tu autonomiju che ubrzo biti baccen pod gusjenice istih tenkova i na drugim prostorima Jugoslavije, ostavljajuchi za sobom razrussene gradove i na stotine hiljada zzrtava, ali i nove drzzave.

Tenkovi trcce svoj poslednji krug, opet na Kosovu. Ostavljajuchi za sobom genocid nad jednim narodom, organizovano etniccko ccisschenje kosovskih Albanaca i novi holokaust na prostorima Evrope, na pragu trecheg milenijuma. Ali i novo Kosovo.

Kosovu nikada nije posvechena duzzna pazznja. Kosovo nije samo demokratsko pitanje, niti samo humanitarno pitanje. Kosovo je nacionalno pitanje nastarijeg naroda na Balkanu. I da nije istorijskih i nauccnih ccinjenica, ccinjenica je da ogromnu vechinu na Kosovu ccine Albanci i da ta vechina treba da uredjuje zzivot na njemu.

Grijessili su svi koji nijesu imali sluha za vapajem kosovskih Albanaca da se problem rijessi mirnim putem. Upotreba drzzavne sile prema kosovskim Albancima rodila je upotrebu medjunarodne sile prema beogradskom rezzimu. Ubijanje neduzznih rodilo je razaranje fabrika. Kad ovovremeni Neroni ne budu imali ssta visse da gledaju, za balkanskim pregovaracckim stolom morache se nachi rjessenje srbijansko-albanskih odnosa. Kako ni sa tim privremenim rjessenjem niko neche biti zadovoljan, "sstap i ssargarepa" jacceg che nas natjerati da na zgarisstima sprzzene zemlje udarimo temelje novih odnosa.

U tom pravcu treba imati u vidu da je istorija bila nepravedna prema albanskoj zemlji. Albanija je jedina zemlja u Evropi koja se granicci sobom. Uccinile su je takvom evropske sile i susjedi nakon ssto je Otomanska imperija bila prinudjena da se vrati Bosforu.

Najbolniji i najvechi dio albanske zemlje van granica matice ostalo je Kosovo. Ono je i u najnovijoj istoriji ostalo najdrasticcnijim primjerom gazzenja ljudskih i nacionalnih prava u Evropi. Ali je u siromasstvu i patnjama, Bog htio da podari mnogo djece kosovskim Albancima. I pored jakih projekata doseljavanja i kolonizacije Kosova nealbanskim stanovnisstvom, oni su uspjeli opstajati i ostati ogromnom vechinom na Kosovu. Kao takvi, na dugom i mukotrpnom legitimnom putu samosubjektiviziranja, kosovski Albanci su uspjeli da se Ustavom iz 1974. godine izbore za jaku autonomiju u bivssoj Jugoslaviji, postavssi njenim konstitutivnim dijelom. I umjesto da subjektiviziranje Kosova, uz pomoch svjetske demokratije, ojacca, ono biva prepussteno novim svirepostima srbijanskog rezzima, koji pred nosom te demokratije ukida vech dostignutu kosovsku autonomiju, krenuvssi tako u krvavi pir po prostorima bivsse Jugoslavije, da bi se ponovo vratio i izdahnuo na Kosovu.

Vjerujem da je demokratski svijet sada shvatio da mora da ukroti Milossevichev rezzim i da che o tome biti odluccan i efikasan. Vjerujem da je shvacheno da je Kosovo, kao kljucc Balkana, veoma znaccajno regionalno pitanje i da che samo pravedno razrjessenje tog pitanja omoguchiti nastavak evropskih integracija i posstovanje demokratskih pravila u medjunarodnim odnosima. Lokalni diktatori neche mochi da prkose svjetskoj demokratiji.

Zbog tvrdoglavosti Milossevichevog rezzima za pregovaraccki sto che morati sjesti isprazznjeno Kosovo i razorena Srbija. Cjelivanje rana i osvjesschivanje che im morati obezbijediti medjunarodne vojne mirovne snage cciju che okosnicu cciniti cclanice NATO-a. U novim okolnostima one che morati dochi do novih medjusobnih odnosa, prije nego ssto te snage napuste Kosovo. Taj put je prokrccen u Rambujeu, nastavila ga je Grupa 8 i vjerovatno che zavrssiti u Savjetu bezbjednosti.

U medjuvremenu che se zloccinci morati suocciti s kaznom. Drugaccije pravda ne mozze biti zadovoljena i drugaccije se ne mozze povratiti isprazznjeno Kosovo i obnoviti razorena Srbija. Drugaccije se ne mogu uspostaviti novi odnosi na Balkanu, u kojima che Kosovo biti ravnopravan subjekat sa susjedima i zajednica njenih ravnopravnih zzitelja.

Mnogo che zavisiti od odnosa prema ocu koji je za svoju decu gradio bambilende, a za tudju djecu kovccege i izbjegliccke logore.

Srpski narod che morati da iznjedri svog Vili Branta, kako bi mu oprostili i Albanci i demokratski svijet. On che to mochi ako se u buduchnosti bude visse sjechao svojih Tucovicha, nego svojih Garassanina.

(Autor je poslanik Demokratske unije Albanaca u parlamentu Crne Gore)